Bolesnici se trajno tuze na tjelesne bolesti; normalne i obicne osjecaje cesto tumace kao nenormalne i psihicki opterecujuce, a pozornost je usmjerena na jedan ili dva organa ili sustava u tijelu, najcesce srcanozilni i probavni sustav. Bolesnik vjeruje da je bolest ili poremecaj zaista prisutan. Negativni nalazi pri tjelesnom pregledu ili laboratorijskom testiranju tek nakratko razuvjeravaju bolesnika, a nakon toga se simptomi vracaju.

Cesto je paralelno prisutna i depresija i anksioznost. Psiholoski simptomi anksioznosti su pretjerana plasljivost i strepnja, osjecaj unutrasnje napetosti ili nemira, oslabljena koncentracija, razdrazljivost, pojacana osjetljivost na buku, smetnje spavanja (tesko usnivanje, cesto budjenje tijekom noci, ruzni snovi), oslabljena memorija, cesto zbog oslabljene paznje i koncentracije. Tjelesni simptomi anksioznosti su lupanje ili preskakanje srca, osjecaj nedostatka zraka ili otezanog disanja, osjecaj stegnutosti u prsima, suhoca usta, poteskoce pri gutanju, nelagoda u trbuhu, nadutost. Lijecenje je dugotrajno, a svodi se na kombiniranje antidepresiva i anksiolitika, te psihoterapiju.

Čuveni Hipohondri

Igor Stravinski (1882-1971), ruski skladatelj, odlazio bi lijecniku u svakom od gradova u kojima je boravio, bez obzira na to sto je sam sebi 'prepisivao' lijekove! Nakon sto je jednom od njegovih sinova izvadjeno slijepo crijevo, Stravinski je preventivno isti taj zahvat priustio i sebi, ali i ostatku svog potomstva. Tako su i preostala trojica sinova ostala bez savrseno zdravih crvuljaka.

Enrico Caruso (1873-1926), talijanski tenor, uvijek je sa sobom nosio pola apoteke. Bez lijekova protiv migrene, gripe, grlobolje nije mogao zamisliti prelazak u susjednu prostoriju, a kamoli kakvo dulje putovanje. Svaka hotelska soba u kojoj je veliki Caruso odsjedao morala je, prije nego bi u nju usao, biti pazljivo dezinficirana sprejem, zatim namirisana parfemom koji je posebno za tu prigodu odredio. Kupao bi se i mijenjao odjecu nakon svakog izlaska na ulicu ili susreta s neznancem. Najcudniji obicaj Kralja operne hipohondrije bio je ritual uoci odlaska na spavanje. Tada bi oko kreveta naslagao gomile jastuka i madraca kako se ne bi ozlijedio ako slucajno 'prohoda u snu'.

Hans Christian Andersen (1805-1875), danski knjizevnik, napisao je brojne bajke za djecu sa sretnim zavrsecima. No iako 'Ruzno pace', 'Mala sirena' i 'Princeza na zrnu graska' zavrsavaju sretno, njega je intimno vise od svega plasila misao da bi ga mogli zabunom sahraniti zivog! Nepopravljivi neurotik moze se pohvaliti bogatim spisateljskim opusom, ali je za zivota najvise drzao do ceduljice na kojoj je pisalo: 'Samo se cini da sam mrtav!' Po jednu takvu imao je sa sobom u svakoj prilici, a nocu bi je odlagao pokraj kreveta.

Frederic Chopin (1810-1849), poljski skladatelj i pijanist, imao je vise zajedniskog s danskim piscem Andersenom nego se moze pretpostaviti. Naime, i njega je uzasavala pomisao da bi mogao biti ziv zakopan. Iako se obicno za njegove posljednje rijeci citira izjava: 'Svirajte Mozarta meni u spomen', manje je poznato da je lezeci na samrtnoj postelji imao jos jedan zahtjev. Trazio je od prisutnih da mu obecaju kako ce se pobrinuti da ga raspore, da ne bi bio ziv zakopan. Zemlja gusi'.

James McNeill Whistler (1834-1903), americki slikar, premda nema dokaza da je sam bio sklon hipohondriji, zanimljivo je kako se brinuo za zdravlje svoga psa. Obicni veterinari nisu ni znali da poznati slikar ima psa jer je ovaj svog cetveronoznog ljubimca lijecio kod najboljih specijalista za ljude. Slucaj psece grlobolje Whistlera je natjerao da naruci pregled kod najboljeg londonskog otorinolaringologa. Lijecnik je nerado pristao na pregled, profesionalno analizirao pacijenta i odredio mu terapiju. Lijecenje je uspjelo, a tjedan dana kasnije lijecnik je izdao Whistleru racun koji je, uz pozamasnu svotu novca, ukljucivao i bojanje vrata ordinacije.

William Butler Yates (1865-1939), irski pjesnik i dramaticar, citavog je zivota bio fasciniran svime sto je imalo ikakve veze s okultnim. Kao sezdesetogodisnjak odusevio se oglasom izvjesnog dr. Steinbacha u kojem je stajalo da se starija gospoda mogu pomladiti presade li im se spolne zlijezde. Kako Yates nije uspio uvjeriti svog lijecnika da ga podvrgne ovoj operaciji, morao je otputovati u London. Nakon sto se vratio iz britanske prijestolnice, gdje su mu u svibnju 1934. uistinu i presadili spolne zlijezde, svom je prijatelju konacno otkrio sto ga je mucilo - znao je zaspati poslije rucka!

Alfred Tennyson (1809-1892), britanski pjesnik, jos je kao mlad i nepoznat patio od bolnog slucaja hemoroida. Problem je odlaskom kod proktologa rijesen na neko vrijeme. No kako su prolazile godine, Tennyson je stekao svjetsku slavu koja je osim naklonosti citatelja privukla natrag i hemoroide. Nije bilo druge nego ponovno posjetiti istog proktologa. Zanimljivo, specijalist nije odmah prepoznao svog slavnog pacijenta, no kad mu je Tennyson pokazao straznjicu, odahnuo je: 'Ah, to ste vi, gospodine Tennyson'.

Emily Dickinson (1830-1886), americka pjesnikinja, rijetko je kada napustala svoju rodnu kucu u Amherstu. Prilicno mali radijus kretanja znacio je da se osim u kuci u kojoj je rodjena i umrla, tek povremeno znala ukazati u dvoristu. Cak je i bliske prijatelje kontaktirala preko pisama i pjesnickih fragmenata. Izolacija ju, medjutim, nije spasila teske bolesti. Cak i kada ju je bolest bubrega prikovala za krevet, obiteljskom lijecniku dopustala je da je pregleda iskljucivo vireci u njezinu sobu kroz odskrinuta vrata!

John Locke (1632-1704), britanski filozof, jedan je od utemeljitelja politickog liberalizma. No dok su njegove politicke ideje u ono doba bile izuzetno progresivne, zdravstveni savjeti, srecom, zauvijek su zaboravljeni. Locke je, naime, brinuci za opce zdravlje, 1690. objavio djelo 'Misli o odgoju'. Ondje preporuca kupanje dojencadi u ledenoj vodi, nosenje tankih potplata na cipelama kako bi voda mogla lakse prodirati, izbjegavanje mesa i voca u prehrani te, mozda najmanje stetno, pijenje mlakog piva umjesto vode.

izvor Depresija.org